Piše: VESELIN LAZAREVIĆ
Osjetio je da mu lični život izmiče kontroli kad je vidio Modesta, takođe homoseksualca, kako miluje Kolju i igra se s njim. Vidio je sebe onako kako ga drugi vide i to mu se nije svidjelo. Nije mogao da se pomiri sa onim što je prezirao u sebi. Stašno se stidio, jer to nije prolazilo ni u odmaklim godinama. To je nešto što ne može da promijeni i što će ostati s njim. Nosio je tu sramotu, ali nikome nije mogao da priča o tome.
Čajkovski je došao do prekretnice. Njegovo samozavaravanje se okončalo, ali ne i depresija i mržnja prema sebi. Odlučio je da treba da se oženi. Imao je 36 godina i bio je svjestan koliko loše kontroliše osjećanja. Napisao je pismo Modestu. „Toliko sam se uhodao u svojim navikama i ukusima da mi je tešto da ih prosto odbacim kao staru rukavicu. A ni snaga volje mi nije jača strana. Od poslednjeg pisma već sam triput dao oduška svojoj prirodnoj strasti.“
Čajkovski se približavao kriznoj tački. Krizu mu je uzrokovalo to što je počinjao da bude slavan.
Imao je više novca. Mogao je da putuje i uživa u komforu, ali je shvatio da je duboko nesrećan. Vjerovao je da će radom prevazići depresiju. Više je radio, ali tim radom nikako nije mogao da odagna depresiju.
Nije želio, a radio je kao predavač na konzervatorijumu. „Studenti me mrze, smiju mi se. Kolaju glasaine o mom privatnom životu. Ne želim da me gledaju.“
Pokušava da zaštiti svoju privatnost. Želi da ga gledaju samo kao kompozitora. Iako u tom periodu mnogo komponuje, lični život mu je van kontrole. U to vrijeme su kružile glasine, čak se pojavio članak u novinama koji kaže da neki slavni profesori upražnjavaju izvjesne navike.
On sam je u pismima Modestu, to zvao svojim lošim navikama. U jednom od pisama kaže da mora, ako je to moguće, da nađe osobu pored koje će se osjećati voljeno, i koja će dati smisao njegovim ličnom životu, a ne njegovom životu kompozitora.
Takvom osobom bi se oženio. A to bi ugušilo sve glasine. „Pokazaću svim zlim ljudima da nisam ono što misle.“ Čajkovski je 1877. godine radio na operi, nadahnutoj čuvenom Puškinovom poemom „Jevgenije Onjegin“.
Čuvena je scena kada Tatjana piše Onjeginu pismo u kom priznaje da je zaljubljena u njega. Sledećeg jutra Onjegin joj kaže da je dirnut, ali da ona ne bi smjela tako da piše pisma ljudima.
U to vrijeme Čajkovski dobija pismo od studentkinje Antonine Miljukove, u kome ona izjavljuje kako je strasno zaljubljena u njega. Čajkovski je u tome vidio koincidenciju. Našao se u Onjeginovoj situaciji. Onjegin je u operi odbio Tatjanu, ali Čajkovski nije htio da bude tako bezdušan prema Antonini. „Kako da je odbijem? Ne mogu da joj nanosim bol. Otići ću da je vidim.“
Ni trenutka nije razmišljao o posledicama svojih postupaka. Ako odlazi da je vidi, znači da pokreće vezu, a onda će ona nešto očekivati od toga – i upravo to se i desilo. Otišao je i bio veoma ljubazan i ništa više. Posle je pomislio kako joj je ponudio ljubav i simpatije, pa zato ne smije da je iznevjeri i mora da se oženi njome.
Izgleda da je Čajkovski povjerovao da je našao ono što je tražio. Ženu koja će ga voljeti, ali neće ništa očekivati od njega. Rekao je da je dobro što je pristala na njegovu punu dominaciju i na sve njegove uslove, uključujući i to da joj ne može stvarno biti suprug. Tražio je da ona bude potpuno poslušna, ali ju je ujedno prezirao zbog takve poniznosti.
U roku od nekoliko mjeseci određen je datum vjenčanja. Osamnaestog jula 1877. godine, Čajkovski i Antonina su se vjenčali. Kasnije je dobrom prijatelju rekao da se jedva sjeća vjenčanja i da je osjećao da to nema veze s njim. Sve dok ga sveštenik nije pozvao da poljubi mladu. „Tada sam osjetio takav bol u srcu, i obuzeo me je takav nemir da sam zaplakao.“
Zbog načina na koji je Čajkovski govorio o toj ženi i svojim namjerama, od samog početka veze i odnosa prema njoj, nemoguće je oteti se utisku da je nije smatrao osobom i da nije važno šta će biti s njom, jer je niže biće, uopšte nije ljudsko biće.
Zato je mogao da se prema njoj ponaša onako kako se ponašao. Ne samo što je brak bio daleko od rješenja njegove seksualne dileme, već se pokazao i kao najgora stvar koja mu se ikada desila. Ostatak života proveo je u strahu da će ga Antonina razotkriti.
Tada su svi prijatelji brinuli za njega, posebno brat Modest. On je shvatio kakva se katastrofa sprema. Čajkovski je počeo da putuje. Vratio se u Moskvu. Dospio je u stanje koje bi se danas nazvalo nervnim slomom.
(Nastaviće se)